Povijest Austrije
Putovanje u prošlost kroz stoljeća
Međutim, neke su se stvari očuvale svih ovih stoljeća: radost uživanja, oduševljenje ljepotom i duboka povezanost s kulturom sve do danas karakteriziraju Austriju. Zahvaljujući tome Austrija je postala zemljom kakva je danas.
Prvi su se ljudi u plodne ravnice između Dunava i Alpa doselili još u starijem kamenom dobu, prije više od 10.000 godina. Međutim, trajnije tragove u regiji ostavili su tek Kelti, koji su oko 400 godina pr. n. e. sa zapada Europe stigli do Istočnih Alpa. Središte njihove kulture bio je Hallstatt, mjestašce koje je zbog iskopavanja soli postalo toliko značajnim da je po njemu nazvana cijela jedna epoha: halštatsko doba, koje je trajalo od 750. do 450. godine pr. n. e. U 2. stoljeću pr. n. e. na tom je području osnovana keltska država Norik, čije se bogatstvo temeljilo na preradi željeza.
Novo poglavlje austrijske povijesti započinje dolaskom Rimljana oko 200 godina pr. n. e. Oni su u sljedeća dva stoljeća proširili svoju vlast cijelim područjem te izgradili kulturno i vojno središte vlasti Carnuntum, koji je bio glavni grad provincije Panonije, a nalazi se u današnjoj Donjoj Austriji. Iz njega se čuvala granica Rimskog Carstva na Dunavu. Ostaci toga važnog naselja danas se mogu razgledati u arheološkom parku koji sadrži muzej i amfiteatar.
Kako je Rimsko Carstvo s vremenom gubilo moć, u 2. stoljeću n. e. u toj su se regiji sve više nastanjivala germanska plemena. U 6. stoljeću područjem između Istočnih Alpa i Bečke šume zagospodarili su Bavarci.
Važna prekretnica dogodila se u vrijeme oko 800. godine: Karlo Veliki, franački kralj, a poslije i car, u Podunavlju je utemeljio "Ostmark", kao pogranično područje svojega carstva. Godine 996. ta se regija po prvi put spominje pod imenom "Ostarrichi", a iz njega se s vremenom razvilo današnje ime "Österreich" - Austrija.
Između 976. i 1246. godine povijest Austrije obilježila je jedna uvažena velikaška obitelj: Babenbergovci. Leopold I. Slavni 976. godine imenovan je prvim markgrofom "Ostmarka" i utemeljio je dinastiju koja će vladati zemljom više od 270 godina. Babenbergovci su isprva stolovali u Pöchlarnu u Donjoj Austriji, da bi se poslije preselili u Melk, u živopisnoj regiji Wachau.
Važan korak u razvoju zemlje dogodio se u 12. stoljeću: Heinrich II. od Austrije svoju je rezidenciju preselio u Beč, koji je otad postao i ostao glavnim gradom. U tom je razdoblju izgrađena i bečka katedrala svetog Stjepana, koja je i dan-danas simbol grada. Heinrich II. također je osnovao Schottenstift, samostan u srcu Beča, u kojemu i danas stoji njegov spomenik.
Godine 1278. s Rudolfom I. započinje nova era: vlast nad Austrijom preuzimaju Habsburgovci koji će upravljati zemljom narednih 600 godina. Središte njihove moći bila je palača Hofburg u Beču – danas muzej u kojem posjetitelji mogu uroniti u svijet Habsburgovaca. Carska riznica i Muzej carice Sisi pružaju posebno fascinantan uvid u epohu njihove vladavine.
Habsburgovci su bili majstori u neprekidnom širenju svojega utjecaja s pomoću dobro promišljene politike sklapanja brakova. Najbolji primjer toga je car Karlo V. (vladao od 1519. do 1556.), koji je zahvaljujući bračnim vezama svojih predaka, ponajprije djeda Maksimilijana I. (vladao od 1493. do 1519.), naslijedio ne samo austrijske zemlje, već i francuske teritorije Burgundiju i Nizozemsku, kao i Španjolsko carstvo, uključujući kolonije u Americi.
Beč se dvaput našao u središtu dramatičnih povijesnih događaja: Turci su opsjedali grad 1529. i 1683. Uz pomoć Poljske, Venecije i Rusije, Habsburško se carstvo uspjelo othrvati prijetnji Osmanlija. Krajem 17. stoljeća princ Eugen Savojski preuzeo je vodstvo nad carskom vojskom i do 1699. ponovno osvojio gotovo cijelo područje Ugarske.
Po završetku ratova s Turcima uslijedilo je zlatno doba umjetnosti i kulture: u tom su baroknom razdoblju izgrađeni veličanstveni dvorac Schönbrunn u Beču i Salzburška katedrala. Utjecajni arhitekti, kao što su Johann Fischer von Erlach i Jakob Prandtauer stvorili su impresivne građevine kojima se moguće diviti i dan-danas.
Za vrijeme vladavine Marije Terezije (1717. - 1780.) čitavo se carstvo iz temelja moderniziralo i ujedinilo. Nakon što je umrla 1780., njezin sin, car Josip II. nastavlja reforme u duhu prosvjetiteljstva.
Francuska revolucija 1789. i uspon Napoleona potresli su i Habsburšku monarhiju. Na Bečkom kongresu (1814./15.), na kojemu se nakon Napoleonova poraza preslagivala politička karta Europe, austrijski je kancelar Metternich pokušao učvrstiti moć carstva.
Kad su 1848. revolucionarne ideje dospjele do Austrije, car Franjo I. i Metternich nametnuli su strogu cenzuru i ograničenja građanskih sloboda. Ljudi su se na to povukli u svoje privatne živote – time je započelo razdoblje Bidermajera.
Međutim, druga polovica 19. stoljeća donosi promjene: sve jača industrijalizacija iznjedrila je novu građansku klasu. Društveni je život ponovno oživio uz procvat umjetnosti i kulture. Umjetnici kao što su slikar Ferdinand Georg Waldmüller i skladatelj Franz Schubert svojim su djelima obilježili to razdoblje.
Godine 1848. car Ferdinand I. bio je prisiljen abdicirati i vlast prepustiti svojem nećaku Franji Josipu I. On je tijekom svoje 68-godišnje vladavine oblikovao imidž austrijske carske obitelji kao nitko drugi prije njega. Uz bok mu je stajala carica Elizabeta - legendarna "Sisi" - koja i dan-danas fascinira obožavatelje.
U vrijeme vladavine Franje Josipa Beč je doživio veliki procvat: grad se razvio u jednu od najvažnijih europskih metropola i postao središtem multietničkoga carstva koje se protezalo od Mađarske preko Sjeverne Italije sve do dalekoga juga Europe.
Ovo je razdoblje izrodilo brojne velike ličnosti koje su Beč učinile svjetski poznatim: Johann Strauß (mlađi), koji je stekao nadimak "Kralj valcera", svojim je skladbama očaravao ljude diljem svijeta. Sigmund Freud je, pak, psihoanalizom unio revoluciju u razumijevanje ljudske psihe.
Na pragu 1900., Beč je doživio umjetnički procvat u razdoblju Jugendstila, odn. secesije. Vizionarski umjetnici, kao što su Gustav Klimt i Egon Schiele, kao i arhitekti Otto Wagner i Adolf Loos stvorili su djela koja su i danas obilježja grada.
Ta se čuvena epoha sve do danas može doživjeti na brojnim mjestima: od šetnje veličanstvenim Ringom, preko Muzeja carice Sisi i Muzeja Sigmunda Freuda, do Austrijske galerije u dvorcu Belvedere, u kojoj su izložena najznačajnija djela Jugendstila.
Austro-Ugarska Monarhija početkom 20. stoljeća bila je opterećena etničkim napetostima. Iskra koja je u konačnici rasplamsala Prvi svjetski rat bio je atentat na austrijskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda u lipnju 1914. u Sarajevu. Nakon njega austrijskom objavom rata Srbiji započeo je Prvi svjetski rat.
Nakon smrti cara Franje Josipa 1916. godine, s okončanjem rata 1918. završava i 640-godišnja vladavina Habsburgovaca. Novoosnovana Prva Austrijska Republika suočila se s golemim izazovima: inflacijom, nezaposlenošću i teškom gospodarskom krizom, koja je obilježila međuratne godine.
Mlada republika zapala je u političku krizu. Godine 1932. Engelbert Dollfuß postao je saveznim kancelarom desno-usmjerene vlade, koja se u vrijeme Velike depresije pokušala suočiti s gospodarskim problemima. Kako bi zaštitio Austriju od Hitlera, Dollfuß je 1934. uveo totalitarni režim. U srpnju iste godine nacionalsocijalisti su ga ubili pri pokušaju puča.
12. ožujka 1938. njemačke su postrojbe umarširale u Austriju – uslijedio je Anschluss (pripojenje) Austrije njemačkom Reichu. Nakon okončanja Drugog svjetskog rata 1945., ponovno je uspostavljena Republika Austrija u okvirima granica iz 1937. Narednih deset godina zemlja je bila pod upravom pobjedničkih sila: SAD-a, Sovjetskog Saveza, Velike Britanije i Francuske.
Važna prekretnica dogodila se 15. svibnja 1955. potpisivanjem Državnog ugovora, kojim se Austrija ponovno osamostalila i proglasila trajnu neutralnost. Taj poseban položaj – na granici "željezne zavjese" – obilježio je zemlju narednih desetljeća. Nakon gušenja ustanaka u Mađarskoj 1956. i u Čehoslovačkoj 1968., Austrija je primila brojne izbjeglice iz tih zemalja.
Danas je Beč sjedište značajnih međunarodnih organizacija kao što su UN i OPEC. Nakon pada "željezne zavjese" 1989./90., Austrija je 1995. postala članicom Europske unije.
Usprkos svim političkim promjenama, jedno je uvijek ostalo isto: ljubav prema umjetnosti i kulturi, radost uživanja i entuzijazam za sve što je lijepo i dan-danas su obilježja Austrije.